
Toplo avgustovsko jutro demantuje da je „posle Sv. Ilije sunce sve milije“. Nas 11 u 6.10 krećemo ka Jadovniku da proverimo onu narodnu iz toga kraja „Oj Golijo, gola li si, aoj Mučnju, mučan li si, Jadovniče, jadan li si, teško nama među vama“. Nama je bilo lako i krenuti i stići. Među nama je Rada iz Kraljeva. Ostali su: Zvonko, Milun, Miroslav P, Danka M, Žarko, Jugo, Miroslav B, Nataša B i Sanja R. Prvo do Nove Varoši sa novim registarskim tablicama NV...., a onda ka Sjenici do Aljinovića gde nas čekaju Prijepoljci, ali i Italijani. Milica Joksimović, ćerka našeg vodiča, kaže da će tata stići za neki minut. Sa njom su i troje Italijana iz Bolonje, mama Flavia sa sinom i ćerkom.
Oni su tu u manastiru Davidovica sa još troje Italijana gde rade restauraciju fresaka. A sa njima je i kuče Enči sa regularnim pasošem, doduše bez potpisa. Uskoro stiže tata Veko nama poznat od prošle godine, zahvaljujući kome smo i danas ovde. Sa njim su i njegovi pajtaši. Još malo se vozimo ka startu. Ispred nas je Veko sa terenskim vozilom a mi ga sledimo i uskoro skrećemo desno napuštajući asfalt pa uskim putem kroz šiblje koje će nam danas produžiti stazu za nekoliko km. To nam u početku nije smetalo. Veko je procenio da zbog kombija da treba ranije stati, kao da je čuo gunđanje našeg vozača koji se plaši da mu granje ne izguli kombi.
Planinarski opremljeni krećemo u 9.15 sa nadmorske visine od 1,299 m. Spuštamo se seoskim putem orni za kretanje posmatrajući ove livadske, šumovite i pomalo kamenite predele. Iskustvo govori da je pohvale bolje ipak ostaviti za kraj. Ekipa mala, teren lep, vreme prijatno, brzina preko četiri km/h i tako livadama stigosmo ispod vrha Jadovnika – Katunić. Ovaj prvi deo nam je bio kao neko zagrevanje pošto smo pošli sa velike nadmorske visine. Većina odlazi gore na vrh. Ja sam bio prošle godine pa štedim energiju i sa preostalima mirišem toplu livadu obasjanu suncem kome vetrić ne dozvoljava da nas pregreje.
Dugonogi, brzonogi, snažni Veka nam pokazuje vrhove ispod kojih prolazimo. Čini mi se da on može koračati sa vrha na vrh.
Lepota i pustoš su ovde ruku pod ruku. Narod je napustio ove prostore. Ipak na jednom mestu ovce u hladu sa dvoje odavno punoletnih čobana. Dole na pojilu dopunismo planinarske čuture pa gore pod smrčama nadoknađujemo potrošenu energiju. Nije nam smetalo što smo usput uzimali one voćne crveno-plave obroke. Neko voli malinu, neko borovnicu, a planinari i jedno i drugo. Tu negde ispod vrha Skudle ipak naiđosmo i na pokošene livade. Prolazimo iznad Milakovića. Gore iznad nas je vrh simpatičnog imena Pogledac, ali mi nemamo danas vremena za vrhove, njih je previše a vreme ograničeno. Prolazimo Ozrenom, tamo levo u pitomoj dolini ali na velikoj visini ušoreno sjeničko selo Trijebine. Zatim sledi spuštanje dole ka, kako to neko reče prirodnom etno selu Tičje polje. Mesto sa starim i novim brvnarama, poznato i po ponekom objektu pokrivenom slamom, ali i po poreklu pokojnog Danila Lazovića. Tu se u jednoj manjoj brvnari upoznajemo sa Radom i njenim laptopom koji samo na ovakvim mestima može ležati na ćilimu, srdžadi, guberu...Tu je i etno kuća sa velikom gostinskom sobom. Nešto niže ispred kuće kamenog temelja sede domaćini, oni kojima će uskoro neko ovde iz grada donositi mleko. Vreme će im uskoro oduzeti i tu sposobnost. Tamo u jednom zaseoku živi samo jedan čovek.
A dole, ispod kuće sa šindrom, jako vrelo ispod koga je plavo pojilo posebno lepo kada se posmatra negde odozgo. Već je 15.30, prešli smo 20 km, vreme da se završi akcija po satu i km, ali realnost je drugačija. Prva opcija je putem ka Brodarevu, druga kanjonom Dubočice do Gostuna. Hrabrost, izazov kanjona Dubočice ili nešto treće su jači od umora i kod onih koji su povređeni pošli na akciju. Tako svi zajedno krećemo dalje, ali opet uzbrdo uz ono uobičajeno „još malo“. Ponekad želje i mogućnosti nisu usaglašeni pa jedna planinarka prihvata predlog vodiča da prekine akciju, te nas sa suprugom i još jednom planinarkom napušta odlazeći tu do prvih kuća u selu Točilovac da čekaju vodiča koji će ih terenskim vozilom dovesti odozgo. A avantura tek počinje silaskom u kanjon Dubočice. Noge izmiču, a mi usporavamo. Sledi upozorenje na opasnost od poskoka. Jedan od onih hrabrih prijepoljskih planinara nam po drugi put pokazuje poskoka, ali onako iz ruke. Prvi je bio manji, žuti, a ovaj drugi, crni, tu nam na drvetu pored vode pozira za slikanje.
Dugo smo na nizbrdici, a zvuk vode Dubočice nas samo zavarava da smo blizu, ali upornost nas dovodi do ovoga uzbudljivog kanjona u 19 h. Nemamo više vremena za uživanje, cilj nam je izaći iz kanjona pre mraka. Sa kamena na kamen, beo ili crn, suv ili klizav, stabilan ili pokretan, stajemo u nadi da ćemo izbeći vodu. Gore i ne gledamo, to je za neke druge uslove. A onda nestade vode, umorila se obilazeći i preskačući stenje i kamenje. Lakše joj je kroz zemlju, ako ovde ima zemlje. Mi smo sada na suvom, jedna briga manje, ali suton je. Na Milunov dobar predlog Italijani i Milica prolaze napred. Tata je zaboravio ćerku jedinicu, ali ona je izgleda već prekaljeni borac. Koliko je do kraja, više i ne pitamo, informacije su nepouzdane. Ovi odozgo zovu a mi im zavidimo što su na sigurnom, verovatno uz kruškovaču, onu divlju, i kafu, onu uvoznu. Rado bi našu divljinu zamenili onom njihovom. Posle ove avanture mnogi baterijske lampe neće više vaditi iz ranca. Sa ono malo lampi smo se nekako probijali do Lima i uz Lim do mesta prelaska. Noć je, tu smo na granicama, onim državnim ali i ovim vodo/zemnim. Čeka nas brzi, široki ali topli Lim. Čekaju nas i upozorenja “Držite se jedno za drugo, voda je brza, kamenje klizavo, ne idite desno, duboko je,..“.Milun nam pokazuje kako bezbednije prelaziti ali strpljenje izdaje a tu je i ona poznata panika mase. Vade se mobilni i novčanici, podižu na mesta nadamo se nedostupna vodi, skida obuća i vezuje za ranac. Cilj je da sve bude iznad pojasa. Oni najveštiji pomažu deci sa motkama i štapovima. Da li smo svi tu, pitam se? Da li se neko izgubio u mraku? Da li će nekoga oboriti voda? Da li će.....? A vođa sam puta! A Lim topao, brz, zove nas da krenemo s njim bar do Brodareva. Tamo sa one strane čeka nas potok. Prelazim poslednji u nadi da sam “kapetan” kome će svi izaći na obalu. Voda vuče, noge klizaju, štapovi se uvijaju, ja se lelujam ali uspešno tamo do one nečije svetiljke koja pokazuje u kom pravcu treba hodati. Poželim da me neko slika u tom kretanju, ali nema ko. Izlazim tu gde se neki potok uliva u Lim. Poslednji Mohikanac je prešao Lim u 20.30. Ali sledi upozorenje da to nije potok nego kanalizacija, tako da prvi put akciju završavam u kanalizaciji. Gore na putu malo dalje su se na sreću svi okupili. Mokar sam do džepova, ali to nije više važno. Svi smo na okupu, osim onih koji su gore. Odmah ih nazivam, srećan što je neko izmislio ovu spravicu. Ostaje da sačekam informaciju od Miroslava da li će sa šumarom, taksijem ili Vekom doći do nas. Čujemo se ponovo, kreću taksijem. Dogovaramo se da ih čekamo u Brodarevu kod mosta, a most odavno nije u funkciji. Na sreću Veko zna gde ih treba čekati, pa sa zadovoljstvom posmatramo “ergelu” sa farovoma kako nam se serpentinama približava. A satelitske sprave kažu da smo danas prešli 34 km, uzbrdo 1,050 m, nizbrdo1,800 m. Tako smo opet kompletni, a njih troje nam pričaju dobro poznatu priču o gostoljubivosti gorštaka. Ovoga puta bila je to porodica Lazović (Vuk, Vojinka, Sreten), selo Točilova.
Hvala im za sve što su učinili za iznenadne goste. A Veku veliko hvala za upoznavanje sa još jednim prostorom koga volimo a ne poznajemo. Posvetio nam je ceo dan onako besplatno za prijatelje iz Čačka, kako on to reče. Hvala njegovim drugarima na pomoći koja nam je bila potrebna. Hvala Italijanima što nam ovu akciju učiniše međunarodnom. Hvala Enčiju što taj dan nismo bili jedina vrsta na ovoj uzbudljivoj planinarskoj akciji. A ja sam naučio da se za ovakve akcije moram mnogo bolje pripremati kako bi se rizik sveo na mnogo manju meru. Ovo su akcije za dva dana! A mi stižemo u Čačak sutradan u 1h. Na sreću nedelja je, vreme za odmor od onog aktivnog odmora.
Bato Radovanović