
Poziv naših prijatelja PK ,,Gorštak,, iz Mladenovca, da učestvujemo na drugoj po redu akciji Staza gorštaka – Kosmaj, nismo mogli odbiti. Nešto pre šest sati nas dvanaest sopstvenim prevozom krenusmo put sela Koraćica, lokacija Zmajevac, gde je skup učesnika i start akcije. Bilo bi nas i više, ali sledećeg dana imamo već dogovorenu akciju sa PD ,,Rujno,, iz Užica, a osim toga od našeg poslednjeg obilaska Kosmaja nije proslo ni godinu dana (početak novembra prošle godine). Stižemo među poslednjima, već se okupilo blizu dvesta ušesnika.
Odmah poznata lica : Branko, naš drugar i vodič na nekoliko akcija, Njuka, Nikola, Marko, Miroslav i još mnogo nasmejanih i ljubaznih koje tek treba upoznati. Ne kriju zadovoljstvo što mogu da dočekaju planinare iz čitave Srbije. Ističu da u odnosu na prošlu godinu, kada je akcija prvi put organizovana, ima duplo više učesnika. Tu su hleb i so za sve drage goste, i, da sve bude kompletno, čašica domaće rakije. Ukratko nas upoznaju sa planom akcije. Staza je zamišljena kao kružna, oko cele planine. Kada smo dobili poziv, rečeno nam je da se nešto malo razlikuje od one kojom nas je Branko vodio prošle jeseni. Tako je i počelo, uspon na Košuticu, zatim silazak do arheološkog nalazišta ,,Kasteljan,, gde su ruševine crkve Svetog Đorđa iz četrnaestog veka, zadužbine kralja Dragutina. Sledi nešto naporniji uspon do Spomen kosturnice srpskim ratnicima iz Prvog svetskog rata, izginulim u bitkama za odbranu Beograda, koja se nalazi ispod vrha Beli kamen. Tu nas poslužuju čajem i domaćom rakijom, šta ko voli. Većina iz naše grupe ne pije čaj, videće nas neko. Do spomenika se krećemo poznatom šumskom stazom, sa dve kraće i jednom dužom pauzom. Silazimo do manastira Svetih Arhangela – Tresije, sagrađenom 1309. godine u vreme kralja Dragutina. Tu je domaćin obezbedio cisternu sa pijaćom vodom, koja će nas od tačke do tačke pratiti sve do cilja.
Od manastira pa do samog kraja sledi za nas prijatno izneneđenje. Ništa više nije isto kao prošle godine. Najpre potpuno drugim putem uspon do spomenika borcima kosmajsko-posavskog partizanskog odreda (575mnv.). Ogromno betonsko zdanje, podignuto 1971. godine, lagano nagriza zub vremena. Ovde je domaćin dao mogućnost da umorni odustanu i nastave pešice kraćim putem (naravno u pratnji vodiča), ili da se obezbeđenim prevozom prevezu do cilja. Mi nastavljamo dalje sve vreme hodajući lepom šumskom stazom, gde se smenjuju usponi i silasci. Osećamo kako se polako gomilaju pređeni kilometri, nije to više ona staza od 12 km. I visinska razlika se povećava, biće ovo odlična tura. Ni preteška, ni prelaka, taman onakva kakva treba da bude jedna masovna akcija. Duža pauza kod zapuštenog odmarališta PTT-a, pa opet iznova, sličnim terenom. Posle šest sati stižemo do manastira Pavlovac – crkve Svetog Nikole iz petnaestog veka, i znamo da smo blizu cilja. Manastir podiže despot Stefan Lazarević u petnaestom veku, a porušiše ga u vreme seobe Srba 1690 god. Još malo do Koraćice, zatim do Zmajevca i krug je zatvoren, posle sedam sati pešačenja i pređenih 19 km. Oni koji su merili kažu da smo napravili ukupan uspon od oko 900 metara. Nakupilo se. Ovim su sve sumnje u ,,dosadnu,, i laku stazu otklonjene.
Na redu je ručak u Lovačkom domu, nedaleko od polazne tačke. Po običaju sledi dodela priznanja i zahvalnica. Posle ručka tu se nađoše gitara i harmonika, i krenu kolo, a zatim pesma. Krećemo predveče, ima onih koji sutra idu užičanima, a i naši vozači se namučiše zbog ograničene količine piva.
Ono što posebno treba istaći, i mišljenje je svih učesnika iz našeg društva, je da su naši domaćini akciju organizovali savršeno, do najsitnijih detalja i smatramo da treba da budu ponosni na to. Počev od izbora zanimljive staze, njenog izuzetnog obeležavanja, i prohodnosti. Pažnja koja je ukazana svim učesnicima je nešto izuzetno, od starta, duž staze i na samom cilju. Izbor mesta gde je organizovan ručak je takođe odličan. Učesnici su mogli da biraju da li će sedeti pod nadstrešnicom ili unutra, za sve je bilo dovoljno mesta. Bilo je još dosta detalja koji su retki na akcijama ovog tipa, ali bi njihovo navođenje značilo da smo sitničari. Ovako to ostaje u našim međusobnim komentarima, a domaćinu se zahvaljujemo na uspomeni koju ćemo dugo pamtiti.
Miroslav Bogdanović