

Niko od nas nije ni čuo za Poslonske planine. Na terenu su nam rekli da su one deo Mojsinjskih planina, ali ih je Južna Morava podelila. Mi smo za njih i za PD Varnica iz Ražnja sasvim slučajno saznali. Najviši vrh im je 482 m.n.v. Ali nije najvažniji vrh, najvažnije je da je u Ražnju formirano planinarsko društvo, tako da ova mala simpatična družina pokaže mladima da se pored kompjutera i drugih elektronskim
sprava, može uživati i u prirodi. I to takoreći neograničeno, granice tog užitka mi određujemo. Tako smo nas osmorica, sa vozačem devetorica, krenuli da PD Varnica čestitamo prvi rođendan. Bez njega se ne može postati punoletan, a mi želimo da im čestitamo i punoletstvo, naročito mi penzioneri koji smo danas u većini od Kablarovaca. Nas petorica smo penzioneri, pa nam ovo putovanje više danas liči na penzionerski izlet. Petočlana družina i pored noćašnje kiše stiže pre 5 h na zborno lokomotivsko mesto. Izuzetak je novi član koji nam se nešto kasnije pridružuje uz izvinjenje što kasni. U Zablaću nas čekaju senior i junior – Jovanovići. Tako kompletni stižemo pre vremena do manastira Sv. Roman, gde je 2008. godine postavljena trojezička tabla posvećena grofu Vronskom koji se na strani Srbije borio u ratu sa Turcima 1876. godine. Tu mu je sahranjeno srce, u ovom manastiru podignutom u devetom veku i obnovljenom u vreme Nemanjića. Stari manastir i stari konaci sa visokim zidom ispod mnogobrojnih manastirskih košnica čuva viševekovnu istoriju. Na sreću, nema novog konaka ni novog manastira da naruže ovaj tako lep ambijenat, gde sve izgleda kao da je niklo, a ne građeno. Iznad manastira zeleno brdo mahovine krasi okolinu. Dole ispod je lekovita voda, ama sve je ovde lekovito!
Širi se miris tamjana u porti, obilazimo objekte spolja i iznutra u čekanju otvaranja akcije. Stižu planinari i iz Aleksinca, Soko Banje, Kragujevca. Kažu da nas je 98, svih uzrasta, od najmlađeg osmogodišnjaka do nas koji ćemo uskoro da podetinjimo. Kratki govor predsednika i sekretara Varnice otvara akciju. Markiranom stazom krećemo odmah uzbrdo tu ispred manastira preko tepiha mahovine. Gore na putu nas čeka opalo lišće da nas zaštiti od blata. Tako šumskim putem stižemo do prvog pogleda na Moravu, onu što će sa Zapadnom napraviti Veliku. Domaćini nam na grebenu pokazuju okolinu: dolina Morave, Mojsinjske planine, okolna sela, Jastrebac, Kopaonik pod snegom, tamo je Ražanj, tamo je autoput. Po hrastovoj i grabovoj šumi se raširila kostrika. Bezbrižna je, stigli su Kinezi sa plastikom, a i sve manje se nose venčevi na groblja. Ovo su prostori gde je nekada bilo puno crkava. Iza njih su ostala crkvišta sa pričama o njihovom postojanju i vrlo oskudnim podacima. Možda će nekada „pogled unazad“ pružiti mogućnost da se deo istorije i sa ovih prostora može videti. Dole negde na obali reke su i ostaci Kule vojvode Prijezde. Predanje kaže da je sa nje skočio u Moravu. A mi stižemo i do Varnice, prošli smo najveću nadmorsku visinu. Sledi priča o nečemu što se na ovim prostorima čuje iz dubine zemlje. A te tajnovite stvari pružaju priliku za maštovite priče. Potrebni su samo maštoviti ljudi, a za prenošenje ne treba brinuti. Prirodnjaci rekoše da se ispod Poslonskih planina nalazi veliko jezero. A dole ispod nas je Mečkin potok. Daleko su, nismo proveravali ima li mečki i vode. Tako stižemo i do lovačkih kuća. Za prvu rekoše da je privatna, a drugu zovu Lovački dom. U obe gori vatra, mirišu meso i alkohol. Stigosmo i u Mađere, nema više blata, ostalo je samo na obući. Stigli smo i do Ražanjske reke, lako je pralazimo i stupamo na asfalt. Tamo ispod autoputa je umiveni Ražanj. Domaćini nam sa zadovoljsvom pokazuju da i u Srbiji ima čistih mesta. Ovo je primer kako treba da bude i u drugim mestima. Sve je čisto, nema otpadaka ni u korpama za njih predviđenim. Klupe u centru zaštićene kapuljačama. U kontejnerima samo plastika njima namenjena. Nema planinara koji ovu čistotu nije primetio. A primetio je zato što je malo mesta ovakvih u Srbiji. BRAVO!
U kafani Penzionerski kej nas čeka pasulj sa rebarca suva, posle pređenih 15 km. Stigli smo u 13.15. Topao pasulj u hladne dane, neki su morali da ga rashlađuju pivom, neki da ga zagrevaju vrućom rakijom. Na kraju zahvalnice i obećanje da ćemo se viđati na ovim i našim prostorima.
Bato Radovanovic