

Zvezda tera meseca, za goru ga otera. Zato ga valjda jutros nema na stazi, koju tradicionalno prolazim, evo već peta godina, zadnje subote u decembru. Temperatura se odozdo lagano primiče nuli, a sneg je od ove jeseni i početka zime odavno negde na putu ka Crnome moru.
Tako ću blato gaziti u povratku, kada mi više neće trebati mobilno osvetljenje. Nekada davno se smatralo da voda ne može teći uzbrdo, nije se verovalo Tarabićima, ali je ona i pre njih krenula gore. Dok ove noći gazim drumom, posmatram deo Morave koji se poput svitaca prostro po obližnjim selima. Ali ne treperi, osvetljava i potrebno i nepotrebno, dok većina ljudi spava, zaboravljajući na Teslu, koji im je tu ispod prozora okačio lepetriku. Po njenoj gustini se može oceniti gde je centar sela (škola, dom i crkva, ako je imaju). Dok lagano sa zadovoljstvom šetam ka Vujnu, verovatno prvoj planini koju su moje male oči sa malim mozgom prvo registrovale, razmišljam o prolaznosti i vremenu kada su ovim drumom prolazili vekovima Turci, i nedavno iza sebe ostavili Tursko brdo. Mnogo toga su još ostavili, a verovatno mnogo više odneli, do dolaska novih osvajača, koji obično idu tamo gde je lepo ili se ima šta uzeti.
Sviće rujna zora, stigao sam do FRA transverzale, a zatim do lepih oznaka za V. Vujan, Gornju Trepču i manastir. Gazim hrastovinu, nema više blata, ostala su samo još dva km do vrha, od ukupnih osam od lovačke kuće u Preljini pa do “Bandere”, kako su meštani zvali vrh, pre nego što je na njemu podignuta kamena zarubljena piramida. Stigao sam posle dva sata i četrdeset minuta. Ognjište pripremljeno pre tri dana čeka novine, luč i šibicu. I tako opet planu vatra tu iznad lunjevačkog puta i Šapčine ćuprije. Cvrči drvo, kao da je masno, a iz njega se puše voda i dim. Snega je tek toliko, da se njime mogu oprati ruke. Nad vatrom zidam drvenu piramidu, trebaće nam više žara nego obično. Dole negde ispod mene, vredni šumski radnici obaraju i seku bukovinu. Sa ove severne strane Vujan bi mogli zvati Bukovikom, a sa one južne Hrastovnikom. Tako bih voleo znati, zašto ga zovu Vujan, ali koga pitati, kuma su odavno odneli. Ime Prislonica mi izgleda prepoznatljivo, a Lunjevica je valjda od nekoga lunjanja. Ni Brđani ne izgledaju nepoznato.
Očekujem prvo Rista, ali sa one suprotne, trepčanske strane. Zato povremeno izvirujem, duvam u pištaljku, niko se na odaziva. Prvi stiže naš najmlađi član, Marko, dedu je ostavio da bude čistač staze. Na moje veliko zadovoljstvo, eto ih stižu, prijavljeni, neprijavljeni i Karadža izdaleka. Poneko od prijavljenih je sprečen, tako da nam se broj sveo na 14, tek toliko da ne bude onaj “baksuzni”. Ovde blata nema, nema kiše, nema vetra, nema snega, a ima šumadijskog čaja, turske kafe i Perovih mesnih kombinacija. Za sve što ima potrebna je samo vatra, a nju je tako lako obezbediit na planini.
Kruška u tečnom stanju je otkrivena, ali ne i koja, bilo je nabrajanja, od takiše do vilijamke, a onda se izgubilo strpljenje. U pitanju je vodenjaja, tek toliko da bude nešto novo ove godine. Lepo vreme nas je zadržalo više nego obično, tako da smo osetili miris roštilja i malo se omrsili. Ovoga puta su planinari stigli ranije, pošto su došli iz Prislonice, umesto iz Brđana, sišli su kod transformatora, umesto kod igrališta. Tako smo se oprostili sa 2018. tom godinom, uz ono uobičajeno slikanje sa zastavom Kablara. Krećemo nizbrdo, ja sa nadom da im je ovo bio lep dan, i sa željom da se ovde vidimo i na kraju sledeće godine, zdravi i raspoloženi u što većem broju. Da bi izbegli blato, oni odoše tamo ka Šapčinoj ćupriji, ja se vraćam kući
Bato Radovanovic